Za razliku od mnogih prirodnih opasnosti koje dovode do iznenadnih i dramatičnih rezultata – poput zemljotresa, tornada i uragana – početak suše može biti postepen i suptilan. Mogu potrajati sedmice, mjeseci, pa čak i godine prije nego što potpuni efekti dugotrajnih neadekvatnih padavina postanu očigledni. Iako će jedna kišna oluja pružiti kratkoročno olakšanje od suše, može proći nekoliko mjeseci prije nego se nivoi padavina vrate u normalu.
Još uvijek se vodi puno debata o povezanosti suše i globalnog zagrijavanja. NASA-ina studija iz 2013. predviđa da će toplije temperature širom svijeta značiti povećane padavine u nekim dijelovima svijeta i smanjene padavine u drugim, što će dovesti do više poplava i više suša širom svijeta. Drugi naučnici dovode u pitanje predviđanje da će biti više suša i vjeruju da će globalno zagrijavanje stvoriti vlažniju klimu širom svijeta.
Nedostatak padavina može dovesti do razornih ekonomskih i društvenih katastrofa, kao što su glad, prisilna migracija iz područja pogođenih sušom i sukobi oko preostalih resursa. Suša može imati drastične i dugoročne posljedice na vegetaciju, životinje i ljude. Od 1900. godine, više od 11 miliona ljudi je umrlo zbog suše, a više od 2 milijarde je pogođeno ovom kompleksnom prirodnom nepogodom.
Drveće i druge biljke prilagodile su se da izdrže efekte suše kroz različite metode preživljavanja. Neke biljke (kao što je trava) će usporiti svoj rast ili će postati smeđe kako bi sačuvale vodu. Lišće na drveću može otpasti ranije nego je uobičajeno kako bi spriječilo gubitak vode kroz površinu lista. Međutim, ako se suša nastavi, većina vegetacije umire.
Iako je suša prirodni dio vremenskog ciklusa i ne može se spriječiti, ljudska aktivnost može utjecati na efekte suše. Moderne poljoprivredne prakse mogu učiniti zemljište osjetljivijim na sušu. Dok su nove tehnike navodnjavanja povećale količinu zemlje koja se može koristiti za poljoprivredu, one su također povećale ovisnost poljoprivrednika o vodi. Tradicionalne poljoprivredne tehnike omogućavaju zemljištu da se „odmara“ rotacijom usjeva svake sezone i naizmjeničnim područjima na kojima pase stoka.
Obzirom da se mnoga područja u svijetu bore sa prenaseljenošću i nedostatkom poljoprivrednog zemljišta, često nema dovoljno obradivog zemljišta da bi se podržale održive prakse. Pojačana suša u Keniji pripisana je krčenju šuma obzirom da drveće doprinosi unosu padavina u zemlju i sprječava eroziju tla. U 2009. godini objavljeno je da je jedna četvrtina zaštićenog šumskog rezervata iskrčena za poljoprivredu i sječu, što je dovelo do stanja suše koje je pogodilo 10 miliona ljudi širom ove zemlje.
Historijske suše
Naučnici često proučavaju historijske suše kako bi savremene suše postavili u perspektivu. Budući da naši podaci sežu samo unatrag do 150 godina, naučnici proučavaju atmosferu praistorijske Zemlje (paleoklimatologija). Podaci se prikupljaju iz prstenova drveća, sedimenata pronađenih u jezerima i okeanima, ledenih jezgri, arheoloških obilježja i artefakata kako bi se proširilo razumijevanje vremenskih obrazaca za milione godina u prošlosti.
Analiza paleoklimatskih podataka pokazuje da su teške i dugotrajne suše neizbježan dio prirodnih klimatskih ciklusa. Sjeverna Amerika je iskusila niz dugotrajnih suša sa značajnim posljedicama. U Južnoj Americi, masovna migracija iz nekada plodne pustinje Atacama prije 9.500 godina može se objasniti početkom ekstremne suše.
U Africi, regija Sahel je doživjela sušni period od 1400. do 1750. godine koji je radikalno promijenio pejzaž. Nivo vode u jezeru Bosumtvi u Gani, na primjer, pao je toliko nisko da je na rubovima jezera izrasla cijela šuma. Danas posjetitelji i dalje mogu vidjeti vrhove drveća koji rastu iz jezera – gdje je voda sada duboka više od 15 metara. Ono što su naučnici naučili gledajući istoriju suše na Zemlji je da su periodi jakih suša redovan dio prirodnog ciklusa. Koliko god suše u prošlom veku bile razorne, one se smatraju relativno malim u poređenju sa ozbiljnošću ranijih suša koje su trajale duže od jednog vijeka.
Priprema za sušu
Ljudi i vlade moraju usvojiti nove prakse i politike kako bi se što je više moguće pripremili za neizbježne buduće suše. Procjenjuje se da će svaki dolar potrošen na planiranje prirodnih opasnosti dugoročno uštedjeti četiri dolara. Neke preventivne mjere uključuju instaliranje efikasnog sistema za navodnjavanje koji smanjuje količinu vode koja se gubi isparavanjem, skladištenje vode u jarkovima duž polja, redovno praćenje vlage u tlu, sadnju usjeva otpornijih na sušu i rotaciju usjeva kako bi se omogućilo da se voda iz tla poveća.
Izvor informacija u tekstu: https://www.nationalgeographic.com/
