“Design for Repurposing” je magistarski rad iz 2021. godine čija je autorica Tamara Mayer, produkt dizajnerica školovana na Akademiji likovinih umjetnosti u Sarajevu. Ovaj rad nije bio samo akademski projekat, već odraz njezine posvećenosti održivom dizajnu. Aktivna je u industrijskom i web-dizajnu, te predaje u Bosni i Hercegovini i Njemačkoj.
Tamara naglašava da, iako se promoviše kao rješenje za prekomjerni otpad, u stvarnosti ona prikriva dublji problem: način života zasnovan na beskrajnom trošenju. Samo devet posto ukupno proizvedene plastike ikada je stvarno reciklirano. Ostatak, bez obzira na razvrstavanje i boju kontejnera, završava ondje gdje ga najmanje želimo – u okolišu.
Tamara podsjeća da nije oduvijek bilo tako. Prije samo nekoliko desetljeća, ambalaža se vraćala, a stvari popravljale. Prva nepovratna boca Coca-Cole pojavila se 1956. godine. Plastika je, doduše, tada bila simbol napretka, ali s vremenom je postala ikona potrošnje bez granica.
U članku iz 1960. godine časopis Life slavi koncept “Throw Away Living” – filozofiju života u kojoj je bacanje postalo normalno. Danas znamo koliko je ta filozofija skupa. Svake godine proizvedemo više od 367 miliona tona plastike, a više od pet miliona plastičnih vrećica biva odbačeno gotovo odmah nakon upotrebe.
Dugi niz godina razvijene zemlje, posebno SAD, rješavale su problem otpada tako da su ga jednostavno izvozile. Najveći dio završavao je u Kini. Ali, 2018. godine sve se promijenilo: uredba “National Sword” zabranila je uvoz kontaminiranog otpada, a svijet se našao suočen s vlastitim smećem. Samo godinu dana kasnije, američki izvoz plastike pao je za 99 posto.
Ovaj preokret natjerao je mnoge da se zapitaju: je li problem u reciklaži ili u činjenici da proizvodimo previše? Tamara nudi odgovor u tri riječi: “Smanji. Ponovno iskoristi. Prenamijeni”.
Inspirativni primjeri već postoje
U Francuskoj REFILL stanice nude opcije dopunjavanja proizvoda. Švedski ReTuna je trgovački centar za obnovljene artikle. U Nizozemskoj se razvija model product-as-a-service, u okviru kojeg kompanije pružaju pristup proizvodu uz pretplatu ili plaćanje na osnovu korištenja, uz zadržavanje vlasništva. Njemačka je usavršila sistem povratne ambalaže kroz “Pfand”. Ali promjene ne dolaze samo iz institucija. Tamara ističe kako sve više pojedinaca mijenja pristup – popravljaju se uređaji, second hand moda postaje norma, a zajednice pokreću biblioteke alata i DIY (do it yourself) radionice.
Prenamjena uključuje kreativnu transformaciju
Bitna razlika koju Tamara naglašava je ona između ponovne upotrebe i prenamjene. Dok ponovna upotreba znači koristiti predmet za njegovu prvobitnu svrhu, prenamjena uključuje kreativnu transformaciju – davanje novog identiteta. Staru majicu moguće je pretvoriti u torbu, jastušnicu ili krpu, elektronski otpad se može iskoristiti za rezervne dijelove, a hrana postaje kompost ili biogorivo.
Odgovornost za promjenu nije apstraktan koncept koji pripada “sistemima” ili “politikama”. Ona leži u svakodnevnim odlukama – šta kupujemo, šta odbacujemo, šta popravljamo. Upravo u tim malim, često neprimjetnim izborima skriva se snaga građanske ekologije. Ako svaki pojedinac prestane smatrati otpad nečim što jednostavno “nestaje”, već ga vidi kao materijal koji ima posljedice, tada se i kolektivna svijest mijenja.
Promjena neće doći iz savršenstva, kaže Tamara – nego iz pokušaja. Kad bi svako prenamijenio samo jedan predmet mjesečno, popravio nešto umjesto da baci, ili jednom sedmično kupio nešto korišteno, utjecaj bi bio iznenađujuće velik. Takve navike nisu samo ekološke, već i ekonomske, kulturne i socijalne. Cirkularna ekonomija više od trenda – ono je nova nužnost u svijetu ograničenih resursa. Tamara ističe da ako želimo stvarnu promjenu, ne možemo se osloniti samo na reciklažu. Moramo preispitati način na koji kupujemo, koristimo i odbacujemo stvari. Održivost nije samo pitanje okoliša, nego i odnosa prema onome što imamo i onome što jesmo.
Izvor: https://www.womeninadria.com/reciklaza-zabluda-tamara-mayer/
