U poslovnom okruženju BiH i regiona ESG se još uvijek često posmatra kao komunikacijski trend ili regulatorna tema vezana za EU. Takav pristup je pojednostavljen i strateški rizičan. Za vlasnike i menadžment, ESG je prije svega okvir za:
- upravljanje operativnim i tržišnim rizicima,
- zaštitu profitne marže u uslovima energetske i regulatorne nestabilnosti,
- očuvanje izvozne konkurentnosti,
- pristup kapitalu i povoljnijem finansiranju.
Kompanije koje ESG posmatraju isključivo kao izvještaj propuštaju njegovu stvarnu vrijednost.
Jedna od najčešćih zabluda u regionu i u BiH je da ESG pripada velikim sistemima.
U praksi, mala i srednja proizvodna firma u BiH ima:
- direktnu izloženost energetskom riziku,
- zavisnost od jednog ili dva ključna kupca,
- ograničenu otpornost na reputacione incidente,
- visoku osjetljivost na poremećaje u lancu snabdijevanja.
Drugim riječima, izloženost riziku je veća nego kod velikih sistema. ESG je alat za strukturirano upravljanje tim rizicima. Za ozbiljan početak nije potreban kompleksan sistem. Potrebno je:
1. Identifikovati ključne rizike po poslovni model
- energetska zavisnost,
- sigurnost zaposlenih,
- zavisnost od određenih tržišta,
- regulatorna izloženost kroz kupce.
2. Uvesti mjerenja
Bez podataka nema upravljanja. Minimum:
- potrošnja energije po jedinici proizvoda,
- stopa povreda,
- struktura dobavljača,
- procjena izloženosti EU kupcima.
3. Formalizovati odgovornost
ESG mora imati vlasnika unutar organizacije i periodični pregled na nivou uprave. Bez toga ostaje operativna aktivnost bez strateškog efekta.
Za male i srednje firme ESG nije trošak to je:
1. priprema za buduće regulative,
2. signal kupcima da se radi o ozbiljnim partnerima,
3. alat za internu optimizaciju.
Početak ne mora biti savršen. Bitno je krenuti na ispravan i sistematičan način.
