Nuklearna energija je jedan od primarnih izvora električne energije te osigurava 10% sveukupne električne energije na svijetu. Tvrdi se da je nuklearna energija održivija opcija od elektrana koje sagorijevaju fosilna goriva, jer nuklearni reaktori ne ispuštaju ugljični dioksid ni druge stakleničke plinove ali ova vrsta energije nosi druge vrste rizika.
Postoje tri vrste nuklearnog otpada, klasifikovanog prema njihovoj radioaktivnosti: nisko-, srednje- i visoko-aktivni. Velika većina otpada (90% ukupne količine) sastoji se od blago kontaminiranih predmeta kao što su rukavice, mehanički dijelovi i alati koji su bili izloženi zračenju, te se taj otpad može premjestiti u specijalizirana odlagališta. Također se može skladištiti u postrojenju dok ne prestane biti radioaktivan i kasnije se može tretirati kao normalni otpad. Nasuprot tome, visoko-aktivni otpad – koji se uglavnom sastoji od korištenog nuklearnog goriva koje je označeno kao otpad iz nuklearnih reakcija – čini 3% ukupne količine otpada u svijetu, ali sadrži 95% ukupne radioaktivnosti.
Složena logistika zbrinjavanja nuklearnog otpada
Logistika premještanja i skladištenja nuklearnog otpada je složena zbog opasne prirode materijala i njegovog često difuznog porijekla na više lokacija reaktora. Konsolidacija otpada s različitih lokacija u centralno privremeno skladište ili odlagalište zahtijeva pažljivo planiranje, koordinaciju između više jurisdikcija i sveobuhvatne sigurnosne protokole.
Osiguravanje sveobuhvatnih sigurnosnih mjera na lokacijama reaktora, tokom transporta i u skladištima, je od najveće važnosti za ublažavanje rizika od širenja. Resursi potrebni za ove sigurnosne mjere predstavljaju značajan tekući trošak i obavezu koja se mora uzeti u obzir prilikom procjene ukupne održivosti ovakvog zbrinjavanja.
Društveno prihvatanje je značajan faktor koji utiče na izvodljivost strategija upravljanja nuklearnim otpadom. Percepciju javnosti o nuklearnom riziku često oblikuju historijski događaji poput Černobila i Fukušime, medijski prikaz i opća zabrinutost prema zračenju. Pokušaji postavljanja centraliziranih privremenih skladišta ili trajnih geoloških odlagališta često se suočavaju sa snažnim protivljenjem lokalnih zajednica. Izgradnja povjerenja zahtijeva transparentnost, otvorenu komunikaciju, angažman zajednice i pružanje dokazivih koristi zajednicama domaćinima. Bez rješavanja društvenih i političkih izazova koji okružuju odlaganje otpada, puni životni ciklus nuklearne energije ostaje nepotpun, što predstavlja rizik za njenu ukupnu održivost kao prihvaćenog izvora energije.
Rješenja za privremeno skladištenje i njihova ograničenja
Dok se na globalnom nivou čeka trajno rješenje za odlaganje, koje je u mnogim zemljama još uvijek udaljeno decenijama, nuklearni otpad se skladišti u raznim privremenim objektima. Suhi spremnici za skladištenje su uobičajena metoda, koja omogućava pasivno hlađenje i zadržavanje. Centralizovani privremeni objekti za skladištenje, smješteni daleko od lokacija reaktora, također su predloženi ili implementirani u nekim zemljama kako bi se smanjio broj lokacija za skladištenje.
Privremena skladišta zahtijevaju kontinuirano održavanje, praćenje i sigurnost tokom mnogo decenija, ili čak i više od jednog stoljeća. Uvijek postoji rizik da bi institucionalna kontrola nad ovim lokacijama mogla oslabiti tokom dužih perioda zbog političke nestabilnosti, ekonomskog pada ili gubitka znanja.
Nadalje, ponovni prijenos otpada iz privremenog skladišta u konačno odlagalište uključuje dodatne transportne kampanje i donosi nove rizike. Ova međufaza, iako neophodna, naglašava nedostatak konačnog, implementiranog i dugoročnog rješenja u većini nuklearnih zemalja, što predstavlja stalni rizik koji prebacuje krajnju odgovornost na buduće generacije.
Pilot projekat u Finskoj
U većini slučajeva, visoko radioaktivni materijal se prikuplja i skladišti u neaktivnim nuklearnim elektranama. Međutim, jedno od rješenja, koje se čini najboljim do sada ali koje je još uvijek u fazi testiranja, je zakopavanje nuklearnog otpada pod zemljom. Prvi i jedini uspješan primjer ove vrste do sada je plan Finske da zakopa svojih 2.300 tona visokoaktivnog otpada u podzemni rudnik tvrdih stijena.
Nakon decenija pregovora, planiranja i dugih geoloških i ekoloških razmatranja, finska vlada je odabrala ostrvo Olkiluoto na kojem živi nekoliko hiljada ljudi koji rade u nuklearnom postrojenju. Na ovom ostrvu se nalaze dva od četiri reaktora u Finskoj koji proizvode 32% ukupne električne energije u zemlji. U 2004. godini započeli su radovi na kapsuliranju otpada u bakarne kontejnere, koji su zakopani u podzemne tunele duboke 400-450 metara ispod granitne podloge ostrva. Finska je u fazi operativnog testiranja ovog izgrađenog odlagališta nuklearnog otpada.
Uprkos tome što je vlada osigurala da je njeno odlagalište „konačno“ (a koje je koštalo približno 2,6 milijardi eura), ostaju sumnje da ovo može biti dugoročno rješenje. Budući da ništa ovakvo nikada prije nije izgrađeno u ljudskoj historiji, finski projekat ne dolazi bez ogromnih tehničkih neizvjesnosti i nepredvidivih faktora koji bi mogli ugroziti postrojenje za koje vlasti očekuju da će skladištiti nuklearni otpad najmanje 100.000 godina.
Još uvijek nema pouzdanog rješenja
Neosporno je da je posljednjih godina postignut značajan napredak u sigurnom i efikasnom upravljanju toksičnim materijalima. Međutim, nijedna zemlja na svijetu još nije pronašla pouzdano trajno rješenje za skladištenje nuklearnog otpada. Iako bi finsko skladište moglo biti prvo uspješno dugoročno skladište na svijetu, i dalje postoje sumnje njegovog vijeka trajanja te potencijalno destruktivne posljedice s kojima se može suočiti lokalna zajednica i okoliš ukoliko nešto pođe po zlu. Umjesto oslanjanja na potencijalno destruktivan izvor energije poput nuklearne energije, sve zemlje bi trebale uložiti više napora u prelazak na obnovljive izvore energije.
