Deset godina nakon stupanja na snagu Pariškog sporazuma, cilj ograničavanja globalnog zagrijavanja na 1,5°C gotovo sigurno neće biti ispunjen. Prema procjenama UN-a, prekoračenje tog praga smatra se neizbježnim, dok trenutne politike vode prema zagrijavanju od oko 2,7°C do kraja stoljeća.
Ekstremno vrijeme, od toplotnih valova u Evropi do razornih poplava u Nepalu, ove je godine nadmašilo sve klimatske modele i scenarije. Posljedice se već prelijevaju na ekonomiju i svakodnevni život.
Osiguravajuće kuće upozoravaju da im je sve teže osigurati imovinu zbog ekstremnih vremenskih prilika, što dovodi u pitanje opstanak njihovog poslovanja. Na primjer, nakon učestalih požara i poplava, osiguravatelji u rizičnim područjima znatno podižu cijene polisa ili se potpuno povlače sa tržišta, ostavljajući građane bez finansijske zaštite.
Nakon velikih katastrofa poput razornih poplava u Valenciji 2024. godine ili rekordnih vrućina u Velikoj Britaniji, sve su glasniji politički prijedlozi da treba odustati od skupog smanjenja emisija štetnih gasova i fokusirati se samo na gradnju zaštite.
Takav potez bio bi velika greška jer nas svaki djelić stepena dodatnog zagrijavanja približava tački bez povratka, poput otapanja trajno zamrznutog tla (permafrosta) ili umiranja koralnih grebena.
Šta je neophodno uraditi?
Da bi društva uspješno prebrodila period zagrijavanja iznad 1,5°C, neophodno je spojiti zaštitu i smanjenje emisija stakleničkih gasova kroz tri koraka.
Prvi korak je iskrena komunikacija, što znači da vlade moraju otvoreno reći građanima da stižu teži udari na poljoprivredu, gradove, snabdijevanje hranom i finansije, kako bi se izbjegle panične reakcije u zadnji čas. Drugi korak zahtijeva istovremeno djelovanje, odnosno jačanje odbrane od vremenskih nepogoda uz paralelno i ubrzano gašenje fosilnih goriva. Treći korak podrazumijeva pametan izbor investicija, gdje svako ulaganje mora pružiti sigurnu zaštitu u različitim scenarijima, ne smije usporavati smanjenje emisija stakleničkih gasova i mora imati podršku građana.
Odličan primjer za ovakvo promišljanje na mikro nivou kompanije ili građana je izbor između klasičnih klima uređaja i toplotnih pumpi tokom ljetnih vrućina. Obični klima uređaji brzo rashlađuju prostor, ali oni troše ogromne količine struje iz fosilnih goriva i tako dodatno zagrijavaju planetu.
S druge strane, toplotne pumpe efikasno griju zimi i hlade ljeti uz mnogo manju štetu za okolinu, ali u brojnim zemljama građani su još uvijek skeptični prema njihovoj cijeni i efikasnosti u starijim kućama.
Zato bi zadatak svake države bio da subvencijama i boljim informisanjem podstakne prelazak na ovakva pametna rješenja. Poruka je jasna – ako ne smanjimo zagađenje, problem od kojeg se branimo postajaće sve veći i skuplji, pa nikakva zaštita dugoročno neće biti dovoljna.
