Konačno model koji ima smisla

Model prosuminga u Republici Srpskoj se primjenjuje u praksi već neko vrijeme. Ali sada svjesno govorim o Federaciji BiH. Razlog je jednostavan, u Federaciji FBiH sad ulazimo u fazu stvarne primjene. Kreću prve instalacije i formiraju se prva iskustva građana. Drugim riječima, ovo više nije priča o propisima. Ovo je priča o konkretnim odlukama i konkretnom novcu. Treba reći i nešto što se kod nas rijetko kaže naglas, Federacija BiH i Republika Srpska su napravile dobar potez. Napokon imamo model u kojem građanin može sam sebi pomoći. Kroz koncept aktivnog kupca i neto mjerenja:

1. proizvodiš vlastitu energiju
2. upravljaš svojom potrošnjom
3. izlaziš iz pasivne uloge

Do sada je logika bila jednostavna: trošiš i plaćaš. Danas dolazimo do toga da: proizvodiš, planiraš i optimiziraš.

Malo realnosti: nije baš „struja 0 KM“!

Da, solar ima smisla. Može značajno smanjiti račun. U nekim mjesecima račun može biti vrlo nizak. Ali ipak nije riječ o besplatnoj energiji.

1. mrežarina se i dalje plaća,
2. sustav zahtijeva početnu investiciju
3. proizvodnja i potrošnja nisu uvijek usklađene

Uloga ODS-a: sustav iza sustava

U cijeloj priči postoji još jedan akter o kojem se rijetko govori, a to je operator distribucijskog sustava (ODS). Mnogima je to u Federaciji BiH još uvijek poznato kao Elektroprivreda BiH i Elektroprivreda HZ HB. Međutim, bez njih, prosuming ne bi bio moguć. ODS:

1. izdaje elektroenergetsku suglasnost,
2. provjerava može li mreža prihvatiti vašu elektranu,
3. omogućava priključenje,
4. ugrađuje i održava brojilo,
5. upravlja mrežom koja mora raditi za sve.

Drugim riječima, i kada proizvodite vlastitu energiju i dalje ste dio sustava i plaćate neke troškove.

Zašto se mrežarina plaća?

Ovo je dio koji često izaziva najviše nerazumijevanja. Proizvodite energiju, ali mrežu koristite svaki dan:

• kada nema sunca,
• kada vam treba dodatna energija,
• kada višak predajete u sustav.

Mreža u tom smislu funkcionira kao “virtualna baterija”. A ta baterija: postoji, održava se, i košta. Zato mrežarina nije problem. To je cijena fleksibilnosti i sigurnosti.

Isplativost? Najvažnije pitanje.

Najčešće pitanje koje dobivam je jednostavno: Ako imam 5.000 do 10.000 KM, isplati li se? Kratki odgovor je: može se isplatiti. Ali ne uvijek i ne svima jednako i tu je kvaka. U tipičnom, povoljnom scenariju, sustav snage oko 6 kW košta između cca. 6.000 i 8.000 KM, proizvodi približno cca. 6.000 do 7.000 kWh godišnje i donosi uštedu od oko 800 do 1.200 KM. To daje okvirni povrat investicije od šest do devet godina.

Ali to su idealni uvjeti. A realnost je uvijek malo složenija. U praksi, isplativost ne određuje tehnologija, nego kontekst. Prvo i najvažnije je vaša potrošnja. Ako već sada trošite malo električne energije, ušteda će biti ograničena. Ako imate veću i stabilnu potrošnju, sustav ima više smisla.

Drugo je vrijeme kada trošite energiju. Solar proizvodi danju. Ako najveći dio potrošnje imate navečer, koristite manji dio vlastite proizvodnje. Nije isto imate li kuću koja “živi danju” ili dom u kojem se većina potrošnje događa navečer.

Treći faktor je sam objekt. Krov, orijentacija i eventualno zasjenjenje. Dva identična sustava na dvije različite kuće mogu davati značajno različite rezultate.

I na kraju, ali ne manje važno, način razmišljanja. Onaj tko prilagodi svoje navike i pomakne dio potrošnje u vrijeme kada sustav proizvodi energiju, iz istog sustava će dobiti više. Problem nastaje kada se ova pitanja preskoče. U praksi često vidim da se sustav uzima “po preporuci”, da se snaga određuje otprilike i da se ne analizira stvarna potrošnja. Očekivanja tada budu jedno, a stvarni rezultat nešto drugo.

Solar nije “plug & play investicija”, jeste u tehničkom smislu, ali on traži barem osnovno razumijevanje vlastitog načina potrošnje. Zato je važno jasno reći što zapravo kupujete.

Ne kupujete „struju 0 KM“. Ne kupujete sigurnu zaradu. Kupujete mogućnost da dugoročno smanjite trošak, da se djelomično zaštitite od rasta cijena energije i da preuzmete kontrolu nad vlastitom potrošnjom. I to je velika stvar. Ali samo ako je odluka donesena na temelju realnih podataka. Računica može biti vrlo dobra. Ali nije automatski dobra. U nekim slučajevima povrat može biti kraći od šest godina. U drugima se može produžiti na deset ili više. Zato je možda najvažnije ne krenuti od pitanja koliko panela uzeti, nego od pitanja kako zapravo trošite energiju. Tu počinje dobra odluka!

Između teorije i prakse: gdje se zapravo donosi odluka

Više od 20 godina radim u elektroenergetskom sektoru. Poznajem zakone, pravila i tržište. Ali tek kada sam ušao u vlastiti projekt solarne elektrane, postalo mi je jasno koliko je razlika između teorije i prakse. Na papiru sve izgleda jednostavno. Računica postoji, modeli su definirani, postupci su jasni.

Međutim, tek kada krenete analizirati vlastitu potrošnju, prolaziti proceduru i donositi konkretne odluke, shvatite koliko detalji zapravo odlučuju. I koliko je lako pogriješiti ako se u cijeli proces uđe bez ozbiljne pripreme. I tu dolazimo do najčešće greške. Greška nije u panelima, invertoru, jeftinijim ili skupljim nosačima panela i sl.

Greška je u odluci prije panela. Ljudi često kopiraju tuđa rješenja, uzimaju sustave „po preporuci“ ili vjeruju pojednostavljenim porukama iz oglasa. A realnost je jednostavna, svaki objekt je drugačiji i svaka potrošnja ima svoju logiku. Ono što je dobro za jednog, ne mora biti dobro za drugog.

Zbog toga očekivanja znaju biti jedno, a stvarni rezultat nešto sasvim drugo. S druge strane, postoji i nešto što se često zanemaruje. Prosuming nije samo financijska odluka. On mijenja način razmišljanja. Onaj tko uđe u ovaj model počinje pratiti svoju potrošnju, razumjeti kada i zašto troši energiju i razmišljati o proizvodnji, a ne samo o računu. Drugim riječima, postaje stvarno aktivan kupac.

I dugoročno gledano, to je možda i najveća vrijednost cijele priče. Zato je važno razumjeti i širi kontekst trenutka u kojem se nalazimo. Sada smo u fazi u kojoj se sve odlučuje. Formiraju se prva stvarna iskustva i donose prve odluke građana. Upravo te odluke će odrediti hoće li prosuming u Federaciji BiH biti percipiran kao uspješna priča ili kao još jedna propuštena prilika. A razlika između ta dva scenarija neće biti u tehnologiji. Bit će u razumijevanju prosuminga na početku odnosno u trenutku donošenja odluke.

Zaključak: dobra prilika, ali samo uz pravu odluku

Prosuming u Federacija BiH je bez dileme dobra i potrebna stvar i u svakom slučaju dobra stvar za krajnje potrošače el. energije. To je realna prilika i važan korak naprijed. Ali nije čarobno rješenje. I nije odluka koju treba donositi na brzinu. Ako razmišljate o ulaganju, nemojte prvo gledati panele. Pogledajte sebe, svoju potrošnju, svoje navike i svoje potrebe! Jer upravo tu nastaje razlika između dobre i loše investicije. I potpuno otvoreno:

1. ako nešto ne razumijete – pitajte!
2. ako niste sigurni – posavjetujte se!

Platiti dobar savjet na početku često je najjeftinija odluka koju možete donijeti, možda čak uz dobro objašnjenje shvatite da vam to uopće i ne treba. Jer realnost je jednostavna:

1. onaj tko prodaje sustav želi prodati što više,
2. vi želite kupiti ono što vam stvarno treba!

Ta razlika je ključna. I upravo zato mala greška na početku može značiti veliku razliku kroz godine.

The post Josip Dolić, stručnjak za energetsko pravo: isplativost ugradnje solarnih panela appeared first on ESG Korisno.

Održivo poslovanje = minimiziranje rizika poslovanja

Uspješna implementacija održivosti povezuje se sa rastom prihoda, troškovnom efikasnošću, smanjenjem rizika i poboljšanim pristupom kapitalu. Kompanije moraju usmjeriti svoje napore u pogledu održivosti na otpornost i stvaranje vrijednosti, umjesto da dozvole da isključivo usklađenost s propisima pokreće njihov napredak. One kompanije koje ugrade ESG strategiju u svoje poslovne modele i finansijske sisteme, zasigurno minimiziraju rizike i stiču tržišnu prednost.

Standardi izvještavanja i AI

U 2025. godini, paketom Omnibus u EU odgodila se i redefinisala primjena važne Direktive o izvještavanju o korporativnoj održivosti (CSRD). Ipak, to ne znači da su kompanije prestale implementirati svoje ESG strategije i izvještavati o ESG aktivnostima. Sve više jurisdikcija u svijetu, poput regija Kanade i Azije, zahtjeva standardizovana objavljivanja, jasnije metrike i dokumentovane procese upravljanja.

Izvještavanje prema međunarodno prihvaćenim standardima (ESRS, GRI, ISSB) privlači kupce i investitore, gradi reputaciju i brend, podstiće zapošljavanje u vrijeme kada može biti teško pronaći talente jer generacija Z i milenijalci traže karijerne prilike vođene svrhom u kompanijama koje su u skladu s njihovim vrijednostima.

Po pitanju prikupljanja podataka i izvještavanja, na vještačku inteligenciju (AI) u kontekstu održivog poslovanja treba gledati kao na bilo koju drugu inovaciju – procijeniti pažljivo gdje može pomoći, ali biti svjestan gdje ne može zamijeniti ljudski faktor te uzeti u obzir da AI modeli troše mnogo električne energije i vode kao i da se računarska snaga koju koristi AI udvostručuje svakih 100 dana. Vještačka inteligencija nije sveobuhvatno rješenje za sve izazove, već nam može djelimično omogućiti njihovo rješavanje.

Procjene materijalnih tema

Procjene materijalnosti su temelj poslovne strategije te predstavljaju listu najznačajnijih tema kompanije koje su osnova za izradu strategije, izvještaja i daljih smjernica djelovanja za kompaniju. U svijetu u kojem se tržišni uslovi brzo i konstantno mijenjaju – uključujući rizike i očekivanja stakeholder-a – izrada matrice materijalnosti i njeno redovno ažuriranje je ključno za ispunjavanje dugoročnih poslovnih ciljeva kompanije. Kompanije prelaze na procjenu dvostruke materijalnosti što znači da moraju razmatrati pitanja održivosti iz dvije perspektive – finansijske materijalnosti, ili kako pitanja održivosti utječu na finansije kompanije, i utjecaja materijalnosti, ili kako poslovanje kompanije utječe na ljude i planetu.

Transparentnost u izvještavanju i komunikacija

Priznati da neki od ciljeva nisu ispunjeni, da je nešto urađeno pogrešno, da će se neki od provibitno postavljenih ciljeva morati redefinisati je osnovno očekivanje. Investitori, kupci, dobavljači, regulatori i druge interesne grupe očekuju jasna, provjerljiva objašnjenja učinka i metodologije. Transparentnost uključuje način izračunavanja metrika, granice opsega emisija stakleničkih gasova i način postavljanja ciljeva.

Dva elementa se nastavljaju u ovoj godini. Na svjetskom nivou, a uzimajući u obzir političku retoriku i geopolitičku situaciju, neke kompanije će smanjiti obim komunikacije kako bi izbjegle gubitak pristupu državnog finansiranja ili rizik od optužbi za greenwashing. Međutim, zahtjevi za informacijama od strane institucionalnih investitora, kupaca i drugih stakeholder-a se povećavaju. Investitori razumiju značajne rizike koje predstavljaju klimatske promjene i žele vidjeti da kompanije preuzimaju obaveze i rade na mitigiranju tih rizika kako bi smanjile svoju izloženost i održale profitabilnost.

U kontekstu komuniciranja onog što kompanija zaista radi u okviru svoje ESG strategije, rješenje je da sve što se navodi u izvještajima i na drugim komunikacijskim kanalima bude potkrijepljeno podacima i detaljima, bez generičkih izjava i nejasnih obećanja.

Autorica: Amra Tabaković, ESG konsultantica i ekspertica za korporativne komunikacije, suosnivačica konsultantske kompanije KORISNO doo koja pruža usluge izrade izvještaja održivosti, kreiranje i implementaciju ESG strategije, kreiranje i implementaciju komunikacijske strategije u segmentu održivosti, izračune GHG emisija te procjenu okolišnih rizika.

The post Održivo poslovanje u 2026.? appeared first on ESG Korisno.

Ovogodišnje istraživanje potvrđuje da su ESG (skraćenica za mjerenje i upravljanje ekološkim, društvenim i upravljačkim performasama kompanije) i održivost duboko ukorijenjeni kod mnogih institucionalnih investitora koji su spremni da doprinesu ispunjenju ciljeva poput postizanja neto nulte emisije ugljika do 2050. godine.

Narednih nekoliko godina su ključne u tom pogledu, a dva najveća prioriteta za investitore na globalnom nivou su „dekarbonizacija portfelja“ (74%) i „društvena pitanja“ (71%), „pravedna tranzicija“ (52%) i „očuvanje biodiverziteta“ (55%). Također, većina investitora „očekuje da će se napredak ka održivosti nastaviti istim tempom od sada do 2030. godine“, dok samo 16% misli da će se to usporiti.

Ono što je izvjesno jeste da održivo poslovanje ostaje dio poslovnih modela, iako je očekivati da će se rasprava o ovoj temi nastaviti u budućnosti. Naravno, postoje složeni politički, tehnički, resursni izazovi koje treba riješiti. Na primjer, jedan od izazova je i matrica materijalnosti – da li se rukovoditi finansijskom ili dvostrukom matricom materijalnosti za procjene ESG učinka. Finansijska matrica, koja se većinom koristi, kvantificira ESG pitanja koja su važna za stvaranje vrijednosti za dioničare, odnosno pitanja koja predstavljaju rizike za kompaniju. S druge strane, dvostruka materijalnost pokušava izmjeriti i utjecaj kompanije, odnosno pozitivne i negativne eksterne faktore koje ona stvara u okruženju u kojem djeluje.

Imati plan, ciljeve i biti iskren

Kritičari strategije održivosti često ukazuju na greenwashing odnosno preuveličavanja ESG napora od strane kompanija i investitora, ali i na greenhushing praksu pojedinih kompanija koje izvještavaju isključivo o pozitivnim koracima koje je njihova kompanija poduzela u okviru održivog poslovanja, izostavljajući oblasti koje se trebaju unaprijediti. 

I jedno i drugo ima svoje mjesto za kritiku te upravo zato kompanije moraju biti jasne na koji način kreiraju vrijednost za sve svoje stakeholders (interesne grupe). Materijalna ESG pitanja trebaju biti integrisana u strateški okvir – šta kompanija istinski može učiniti kako bi se suočila s društvenim i ekološkim izazovima te istovremeno osigurala dugoročne povrate za svoje dioničare.

Skoro sve kompanije imaju negativan eksterni uticaj na okruženje u kojem posluju. Takvi uticaji su neizbježni a da bi bila odgovorna kompanija mora imati plan i postaviti ciljeve za smanjenje negativnih uticaja. Uobičajen primjer su ciljevi za smanjenje emisija ugljika. Postavljanje ciljeva može potaknuti inovacije i biti izvor konkurentske prednosti, a kompanija mora biti iskrena prema stakeholder-ima i komunicirati jasno svoje ciljeve te stepen njihovog ispunjenja na godišnjem nivou.

Značaj zakonskog okvira i standarda izvještavanja

Donošenje jasnog zakonskog okvira je primarni način ublažavanja negativnih utjecaja kompanija na okruženje u kojem posluju. Uzmimo primjer CBAM-a koji se tiče direktno bh. kompanija. Naime, EU Uredbom 2023/956 uveden je CBAM Mehanizam za graničnu prilagodbu emisija, a koji se odnosi na zemlje koje nisu dio EU. Cilj Uredbe je smanjenje emisija ugljika, određivanje pravedne cijene ugljika emitovanog tokom proizvodnje robe s visokim emisijama ugljika uvezene u EU i poticanje čišće industrijske proizvodnje primjenom metodologije za izračun ugrađenih emisija.

S druge strane, velika polemika se u zadnjih godinu dana vodi o standardima izvještavanja koji su temelj za transparentnost o ESG pitanjima. Zahtjevi za izvještavanjem o održivosti u EU bili su podložni značajnim promjenama u posljednjih nekoliko godina uvođenjem Direktive o korporativnom izvještavanju o održivosti (CSRD), koja je zamijenila Direktivu o nefinansijskom izvještavanju. U januaru 2025. Evropska komisija je objavila Kompas konkurentnosti za EU kojim su utvrđeni planovi Evropske komisije za narednih pet godina i njena vizija za jačanje konkurentnosti EU. Ključni elementi uključivali su potrebu da se smanji teret izvještavanja koji je definisan ESRS standardima (European Sustainability Reporting Standards).

Opšteprihvaćeni standardi izvještavanja su Globalna inicijativa za izvještavanje (GRI). Oni pored fokusa na finansijske rizike naglašavaju i materijalnost utjecaja, odnosno način na koji organizacija utječe na okoliš, ljude i društvo. Globalna važnost GRI-a je ojačana kroz saradnju sa Međunarodnim odborom za standarde održivosti (ISSB), dopunjujući zahtjeve izvještavanja o nadležnostima.

Danas više od 70% najvećih svjetskih kompanija koristi GRI za izvještavanje o održivosti u više od 100 zemalja. Iskreno izvještavanje primjenom standarda je način da se izbjegne prethodno spomenuti greenwashing i greenhushing. Kompanije koje koriste GRI okvir izvještavanja trebale bi da nastave da to čine obzirom da ovaj okvir daje odličnu bazu i zadovoljava sadašnje i buduće potrebe tržišta za relevantnim ESG podacima. 

Autorica: Amra Tabaković, ESG konsultantica i ekspertica za korporativne komunikacije u segmentu održivosti

Kompanija KORISNO doo Vam pruža usluge izrade izvještaja održivosti, kreiranje i implementaciju ESG strategije, kreiranje I implementaciju komunikacijske strategije u segment održivosti, te procjenu okolišnih rizika.

The post ESG na prekretnici? appeared first on ESG Korisno.

Tamara naglašava da, iako se promoviše kao rješenje za prekomjerni otpad, u stvarnosti ona prikriva dublji problem: način života zasnovan na beskrajnom trošenju. Samo devet posto ukupno proizvedene plastike ikada je stvarno reciklirano. Ostatak, bez obzira na razvrstavanje i boju kontejnera, završava ondje gdje ga najmanje želimo – u okolišu. 

Tamara podsjeća da nije oduvijek bilo tako. Prije samo nekoliko desetljeća, ambalaža se vraćala, a stvari popravljale. Prva nepovratna boca Coca-Cole pojavila se 1956. godine. Plastika je, doduše, tada bila simbol napretka, ali s vremenom je postala ikona potrošnje bez granica. 

U članku iz 1960. godine časopis Life slavi koncept “Throw Away Living” – filozofiju života u kojoj je bacanje postalo normalno. Danas znamo koliko je ta filozofija skupa. Svake godine proizvedemo više od 367 miliona tona plastike, a više od pet miliona plastičnih vrećica biva odbačeno gotovo odmah nakon upotrebe. 

Dugi niz godina razvijene zemlje, posebno SAD, rješavale su problem otpada tako da su ga jednostavno izvozile. Najveći dio završavao je u Kini. Ali, 2018. godine sve se promijenilo: uredba “National Sword” zabranila je uvoz kontaminiranog otpada, a svijet se našao suočen s vlastitim smećem. Samo godinu dana kasnije, američki izvoz plastike pao je za 99 posto. 

Ovaj preokret natjerao je mnoge da se zapitaju: je li problem u reciklaži ili u činjenici da proizvodimo previše? Tamara nudi odgovor u tri riječi: “Smanji. Ponovno iskoristi. Prenamijeni”. 

Inspirativni primjeri već postoje

U Francuskoj REFILL stanice nude opcije dopunjavanja proizvoda. Švedski ReTuna je trgovački centar za obnovljene artikle. U Nizozemskoj se razvija model product-as-a-service, u okviru kojeg kompanije pružaju pristup proizvodu uz pretplatu ili plaćanje na osnovu korištenja, uz zadržavanje vlasništva. Njemačka je usavršila sistem povratne ambalaže kroz “Pfand”. Ali promjene ne dolaze samo iz institucija. Tamara ističe kako sve više pojedinaca mijenja pristup – popravljaju se uređaji, second hand moda postaje norma, a zajednice pokreću biblioteke alata i DIY (do it yourself) radionice. 

Prenamjena uključuje kreativnu transformaciju

Bitna razlika koju Tamara naglašava je ona između ponovne upotrebe i prenamjene. Dok ponovna upotreba znači koristiti predmet za njegovu prvobitnu svrhu, prenamjena uključuje kreativnu transformaciju – davanje novog identiteta. Staru majicu moguće je pretvoriti u torbu, jastušnicu ili krpu, elektronski otpad se može iskoristiti za rezervne dijelove, a hrana postaje kompost ili biogorivo. 

Odgovornost za promjenu nije apstraktan koncept koji pripada “sistemima” ili “politikama”. Ona leži u svakodnevnim odlukama – šta kupujemo, šta odbacujemo, šta popravljamo. Upravo u tim malim, često neprimjetnim izborima skriva se snaga građanske ekologije. Ako svaki pojedinac prestane smatrati otpad nečim što jednostavno “nestaje”, već ga vidi kao materijal koji ima posljedice, tada se i kolektivna svijest mijenja. 

Promjena neće doći iz savršenstva, kaže Tamara – nego iz pokušaja. Kad bi svako prenamijenio samo jedan predmet mjesečno, popravio nešto umjesto da baci, ili jednom sedmično kupio nešto korišteno, utjecaj bi bio iznenađujuće velik. Takve navike nisu samo ekološke, već i ekonomske, kulturne i socijalne. Cirkularna ekonomija više od trenda – ono je nova nužnost u svijetu ograničenih resursa. Tamara ističe da ako želimo stvarnu promjenu, ne možemo se osloniti samo na reciklažu. Moramo preispitati način na koji kupujemo, koristimo i odbacujemo stvari. Održivost nije samo pitanje okoliša, nego i odnosa prema onome što imamo i onome što jesmo. 

Izvor: https://www.womeninadria.com/reciklaza-zabluda-tamara-mayer/

The post Cirkularna ekonomija je nužnost u svijetu ograničenih resursa appeared first on ESG Korisno.

Šta smatrate najizazovnijim aspektima u energetskoj efikasnosti i održivosti s kojima se kompanije danas suočavaju?

Energetika je oduvijek bila vrlo atraktivan i zanimljiv sektor, uvijek otvoren za inovacije i rekla bih, od presudne važnosti za globalna tržišta. Svjesni važnosti sektora, moramo biti svjesni odgovornosti koju on nosi sa sobom i biti otvoreni za inovacije. Energetska efikasnost i ciljevi održivosti važan su dio strategije svakog ozbiljnijeg poduzeća. Ono sa čime se gotovo svakodnevno suočavamo na tržištu jeste manjak informacija, manjak resursa i neadekvatan pristup na više razina. 

Očekuje se da će CBAM biti u potpunosti uspostavljen od 2026. godine. U početku će se primjenjivati na proizvode s visokim rizikom emisije ugljika što uključuje i proizvodnju električne energije. Obzirom da ova regulativa obuhvata i kompanije iz BiH možete li nam reći kako pomažete kompanijama da prilagode svoje poslovanje evropskim regulatornim zahtjevima, poput CBAM-a?

Novi trendovi moraju biti podvrgnuti zakonskim regulativama, u svrhu zaštite pravedne tržišne utakmice, ali i u svrhu informiranja i pružanja mogućnosti različitim poduzećima da se pozicioniraju i da neometano obavljaju svoje djelatnosti. Kao bivši diplomat i trenutno konzultant u sektoru energetike, moja ekspertiza i misija je pružanje informacija s obje strane stola svojim klijentima, u svrhu razumijevanja tržišta, pripreme za opcije financiranja i pozicioniranje na tržištu. 

Na koji način pomažete kompanijama da analiziraju isplativost ulaganja u obnovljive izvore energije?

Vjerujem u strateški pristup. Kombinacija networkinga, informacija iz svijeta energetike, povezivanje sa institucijama. Kao konzultant, trudim se svojim klijentima pružiti sve dostupne informacije, a informacija je danas valuta. Uvijek je potrebno predstaviti 2-3 scenarija, na kraju dana, menadžment je taj koji donosi zadnju odluku. Vjerujem u izgradnju dugoročnih odnosa suradnje, jer na taj način gradimo naš odnos, lojalnost i kreiramo strategiju. Na kraju toga, uspjeh je logična posljedica. 

Švicarska ima visoke standarde održivosti. Kako to utiče na pristup i strategije koje razvijate za svoje klijente? 

Švicarska je poznata kao zemlja koja ima visoke standarde u svakom segmentu, pa tako i u području enegetike i održivosti. Živim u „sustainable hub of Europe“, u Cirihu, zaista sam na izvoru informacija ali i kontakata iz različitih dijelova svijeta. Iz mog iskustva, rekla bih da je najvažnije shvatiti na kojoj razini razvoja i u kojoj životnoj fazi je moj klijent, tj. njegovo poslovanje. Svako poduzeće ima svoj individualan put i timeline i u kontekstu toga savjetujem o daljnijm koracima. Ono što je zajedničko svima jest da je potrebno pratiti trendove u svijetu održivog razvoja. UN ciljevi održivog razvoja nisu izbor, već strateški prioritet za poduzeća širom svijeta. Globalni inovacijski index 2024. još jednom je uvrstio Švicarsku na listu top 5 zemalja, uz Švedsku, Singapur, SAD i UK. Švicarska je 2017. godine proglašena  jednom od 5 zemalja koje će postići ciljeve održivog razvoja do 2030., odmah iza Skandinavskih zemalja. 

Kako se tehnologije poput AI-a koriste u energetskoj efikasnosti i kako ih primjenjujete u svojim projektima?

Nalazimo se u trenutku zelene tranzicije, digitalne transformacije i u tome kontekstu tehnologije AI (umjetne inteligencije) čine okosnicu samog procesa. U budućnosti možemo očekivati sve veću zastupljenost AI tehnologija u energetici. Podržavam sve što nam olakšava poslovanje, štedi dragocjeno vrijeme, ali ne ugrožava ljudski faktor i tržišnu ravnotežu. Sukladno potrebama svojih klijenata, pripremam ih i vodim kroz tranziciju energetike, digitalizacije i AI poslovanja. 

Šta je, prema Vašem mišljenju, budućnost energetskog menadžmenta u poslovanju? Da li očekujete da će postati još složeniji s obzirom na ekološke izazove?

Vjerujem da tvrtke koje najbolje provode promjene, su upravo one koje razvijaju koorporativnu strategiju za rast i profitabilnost. Potrebno je biti inovativan u ponudi svojih usluga i proizvoda, jer se na taj način stvaraju nove vrijednosti. Gledajući ekološke izazove, mislim da smo još uvijek u dobroj ravnoteži. Situacija nije najbolja, povijesno gledano, ali naša tehnologija i znanje omogućavaju nam da se dobro nosimo sa trenutnom krizom. 

Da li imate neki savjet za mlade profesionalce koji žele ući u polje energetske efikasnosti i održivog razvoja?

Energetika kao sektor je man driven industry, vrlo kompetitivna sredina sa velikim budžetima i još većim željama. Moj savjet je da budete otvoreni za nove informacije, povezujte se s ljudima, gradite mostove prijateljstva i suradnje. Energetika nije lagan sektor za žene, ali je vrlo zanimljiv i dinamičan. Iz vlastitog primjera, poručujem svima, moguće je. Dobrodošli. Svakako se javite da se povežemo i da zajedno radimo u svijetu energetike.

The post Edukacija tržišta i otvorenost prema inovacijama ključni za uspjeh appeared first on ESG Korisno.

Profesore, koliko je važno donošenje navedenog zakona na putu ka izuzimanju BiH od plaćanja karbonske takse Evropskoj uniji?

“Prije nego odgovorim na pitanje, želim da naglasim ono što se u medijima ne spominje, a na žalost i dio stručne javnosti to ili ne razumije ili ne prezentira na pravi način. Naime, treba svima biti jasno da postoji mogućnost jedino za izuzeće električne energije od mehanizma EU o prekograničnom poravnanju emisija ugljen dioksida tj. CBAM-a. Za ostale tzv. CBAM proizvode ne postoji takva mogućnost tako da BiH neće biti izuzeta iz primjene CBAM-a. BiH u proteklom periodu jeste bila značajan izvoznik električne energije, ali sve govori u prilog zaključku da to neće biti slučaj u narednom periodu. Tako da je pitanje efekta čak i ako se električna energija izuzme iz CBAM-a.

Međutim, Zakon i berzu treba uspostaviti ne primarno zbog CBAM-a već zbog razvoja tržišta električne energije. Trošeći vrijeme na izuzimanje električne energije iz CBAM-a u drugi plan se guraju ostali CBAM sektori. Metaloprerađivački sektor zapošljava veliki broj radnika, a proizvodi se uglavnom izvoze u EU. Za te proizvode ne postoji mogućnost izuzeća od CBAM-a. Bez obzira na to, na CBAM ne treba gledati kao na neku pošast. Umjesto toga vlasti na svim nivoima treba da podstiču smanjenje emisija ugljen dioskida u svim CBAM sektorima, naročito u metaloprerađivačkoj (čelik i aluminijum) kroz tehničku pomoć i grantovsko sufinansiranje mjera energijske efikasnosti i obnovljivih izvora energije.

Naknadu za emisije će plaćati i proizvodi firmi koje su konkurencija firmama iz BiH, a konkurentske firme u EU plaćaju naknadu već godinama (direktno ili indirektno). Tako dolazimo na odgovor na pitanje kako će CBAM uticati na firme iz BiH koje izvoze u EU CBAM proizvode?

Ako naše firme ulože u energijski menadžment, mjere energijske efikasnosti i obnovljive izvore energije na pametan način CBAM će povećati njihovu konkurentnost na tržištu EU. U suprotnom jasan je odgovor. Ako se električna energija izuzme iz CBAM-a treba naglasiti da emisije zbog potrošnje električne energije za CBAM proizvode iz BiH će se plaćati prilikom izvoza u EU. Dakle, time ostali CBAM sektori ništa ne dobijaju. Pored subvencija za dekarbonizaciju industrije na bazi stručno urađenih energijskih pregleda, država mora hitno da uspostaviti proceduru godišnjeg računanja i objavljivanja emisionog faktora elektroenergetske mreže BiH koji se mora koristi za izvještavanje o emisijama, a kasnije će od toga zavisiti trošak za naknade za emisije. Naknade za emisije neće plaćati naše firme direktno, već će ga plaćati firme koje uvoze CBAM proizvode u EU (ne samo iz BiH već iz bilo kojeg dijela svijeta gdje ne postoji sistem trgovanja emisijama kao u EU).”

Šta bi uspostavljanje Sistema trgovanja emisijama konkretno značilo za bh. kompanije?

“Sistem trgovanja emisijama (ETS) za BiH kompanije značio bi prije svega poticaj za ulaganje u energijsku efikasnost i obnovljive izvore energije što i jeste cilj ETS-a. Nema jednoznačnog odgovora šta bi to značilo. Ako govorimo o firmama koje prakticiraju energijski menadžment, prate trendove energije efikasnosti i primjenjuju obnovljive izvore energije, za njih ETS znači povećanje konkurentnosti. Troškovi konkurentskim firmama čija je proizvodnja karbonski intenzivna će se povećati uvođenjem ETS-a. ETS je tržišni mehanizam za smanjenje emisije ugljen dioksida, tzv. cap and trade mehanizam. To znači da država ili zajednica država odredi granicu za ukupnu emisiju operatora ili obveznika ETS-a, podijeli i proda (zavisno od sektora) emisione jedinice i omogući trgovanje sa tim jedinicama. Na taj način, ulaganja u smanjenje emisija idu tamo gdje se za isti iznos novca može smanjiti najviše emisija, tj. tamo gdje je odnos ulaganja i smanjenja emisija najpovoljniji.

Konkretno ETS bi značio da sva postrojenja koja imaju ložišta iznad određene ulazne snage (u EU ETS-u to je 20 MW) moraju posjedovati dozvole za emisije. U EU ETS-u operateri u svim sektorima, osim sektora električne energije, dobijaju jedan dio besplatnih emisionih jedinica, a preko tog iznosa plaćaju emisione jedinice. Ukoliko bi u BiH i elektroenergetski sektor dobijao dio besplatnih emisionih jednica to bi značilo derogaciju mehanizma, ali na određeni period. O tome se treba pregovarati sa EU. 

Koliki bi bio trošak za firme, pored iznosa emisija, zavisi od cijene emisionih dozvola. Što je cilj smanjenja emisija ugljen dioksida države ili zajednice država veći to je cijena jedne emisione jedinice veća. Ilustracije radi, sagorijevanjem jedne tone uglja, kvaliteta kao što su ugljevi u BiH, emituje se nešto više od jedne tone ugljen dioksida. Cijena emisionih jedinica u proteklih nekoliko mjeseci na tržištu EU ETS je oko 70 EUR. To znači da je trošak emisije približno jednak trošku kupovine uglja. Pri proizvodnji jednog MWh električne energije iz termoelektrana u BiH emituje se približno jedna tona ugljen dioksida. To znači da bi po cijenama na EU ETS-u cijena električne energije iz termoelektrana u BiH porasla za oko 140 KM/MWh, može se reći da bi to značilo udvostručenje troškova proizvodnje. Naravno, zbog proizvodnje iz obnovljivih izvora energije povećanje cijene za potrošače bi bilo znatno manje. Međutim, ovo govori o (ne)konkurentnosti termoelektrana u slučaju uvođenja ETS-a bez spomenute derogacije.”

Ukoliko bi BiH uvela ETS to bi značilo da industrija indirektno plaća emisije nastale prilikom proizvodnje električne energije pa bi CBAM proizvodi bili oslobođeni od plaćanja indirektnih emisija iz tzv. Scope (Obima) 2.

Da li će i dalje samo šest sektora obuhvaćenih CBAM-om biti obavezno da plaća takse na emisije ili se očekuje širenje i na druge sektore?

“Još uvijek nema zvaničnih informacija o proširenju CBAM-a na druge sektore. Ima najava da će se CBAM proširiti na dodatne sektore već od 2026. godine. Treba naglasiti da nisu svi proizvodi iz šest CBAM sektora obuhvaćeni CBAM propisom. Na primjer, za neke proizvode od čelika nije potrebno izvještavati o emisijama kroz tzv. CBAM izvještaj jer carinski broj proizvoda se ne nalazi u prilogu Uredbe o CBAM-u. Logika je da složeniji proizvodi još nisu obuhvaćeni jer je za njih zahtjevnije izračunati emisije zbog broja komponenti koje se ugrađuju u proizvod, ali se može očekivati da i takvi proizvodi relativno brzo budu obuhvaćeni CBAM-om.”

Da li uspostavljanje ETS sistema znači i promjene u načinu izvještavanja te ako da, kakve?

“CBAM izvještaj sadrži količine izvezenog CBAM proizvoda u izvještajnom periodu, emisije ugrađene u proizvod i cijenu plaćenu za emisije ugljen dioksida. S obzirom da još uvijek nemamo bilo kakav način plaćanja emisija, taj dio CBAM izvještaja je prazan. Kada se uvede ETS, sve do integracije u EU ETS, u taj dio CBAM izvještaja će se unositi cijena emisione jedinice koja se bude plaćala u BiH u konkretnom izvještaju. Taj iznos će se priznavati prilikom određivanja iznosa plaćanja kroz CBAM. Na CBAM proizvode u tom slučaju će se plaćati razlika između cijena emisionih dozvola u EU i u BiH. Ako cijene u BiH budu iste kao u EU, neće biti plaćanja tzv. CBAM certifikata.”

Spominje se da bi bez ovog zakona proizvodi iz BiH mogli postati skuplji i manje konkurentni u EU. Da li to znači da će sa ovim zakonom bh. kompanije ostati konkurentne na EU tržištu?

“Sigurno je da će CBAM proizvodi iz BiH biti skuplji na tržištu EU. Koliko, to zavisi od lanaca snabdjevanja tj. koliko se emisije uzrokovalo prilikom proizvodnje ulaznih materijala i od karbonskog intenziteta proizvodnog procesa. Ukoliko se koriste ulazni materijali iz EU, emisije ugrađene u te proizvode su već „oprane“ pa taj dio emisija CBAM proizvoda neće se plaćati prilikom izvoza u EU. Dodatno, uvodi se postepeno plaćanje. Tako će se u 2027. godini platiti samo jedan dio CBAM emisija iz 2026. godine. Taj dio se određuje u odnosu na referentnu vrijednost koju će usvojiti EU za pojedine proizvode i uz korištenje tzv. CBAM phase in faktora. Na primjer, ukoliko su emisije CBAM proizvoda po jedinici mjere za 20% veće u odnosu na referentnu vrijednost, plaćat će se oko 19% emisija iz 2026. godine. Ukoliko su emisije CBAM proizvoda po jedinici mjere približno jednake ili manje od referentne vrijednosti emisije iz 2026. godine neće uopće biti plaćene tj. neće biti dodatnog troška. Međutim, procenat emisija koji se plaća će se povećati sve do 2034. godine kad će se plaćati sva CBAM emisija. Smisao ovoga je da se da vrijeme firmama da smanje emisije ugljen dioksida.        

Drugo je pitanje konkurentnosti, to zavisi i od drugih. Zavisi od toga koliko će konkurencija ulagati u smanjenje karbonske intenzivnosti tj. u smanjenje emisija ugljen dioksida. Hoću da naglasim da će naknade za emisije plaćati i drugi tako da ako naše kompanije budu ugrađivale manje ugljen dioksida u CBAM proizvode od konkurencije, onda mogu biti konkurentnije.

Kao što sam rekao, spomenuti zakon se odnosi isključivo na električnu energiju. To znači da može uticati na konkurentnost izvoza električne energije. Ne smijemo zaboraviti da to znači i potencijalni uvoz u BiH električne energije jer se radi o jačanju tržišta. Za ostale sektore ovaj zakon ne znači ništa u kontekstu CBAM-a. Zakon kojim bi se uveo ETS u BiH bi mogao povoljno uticati na konkurentnost industrije BiH ako bi se prikupljeni novac za emisione jedinice namjenski trošio za finansiranje priprema i implementaciju mjera za smanjenje emisija.

Zakoni koji se odnose na energijsku efikasnost i primjenu obnovljiviih izvora energije mogu pozitivno uticati na konkurentost industrije BiH. Zaključak je da ulaganje u dekarbonizaciju vlastitih proizvodnih procesa i lanaca snabdjevanja nema alternativu. Sve drugo se svodi na formu plaćanja emisija pri čemu je uvođenje ETS-a povoljnije jer prikupljeni novac možemo investirati u dekarbonzaciju BiH, a ne u budžete EU.“

The post Intervju: Zakon o električnoj energiji, ETS – šta čeka BiH? appeared first on ESG Korisno.