Ekološki proizvodi često imaju višu cijenu – ali ta cijena nije bez osnova. Od načina proizvodnje, prinosa i certifikacije do logistike i distribucije, mnogo faktora utiče na konačnu cijenu eko hrane. U nastavku objašnjavamo zašto to nije samo marketing, već rezultat stvarnih troškova održive proizvodnje.
Troškovi proizvodnje i prinosi na farmi
Ekološki proizvodi prolaze kroz drugačiji proces proizvodnje i distribucije od konvencionalnih, što generiše dodatne troškove. Ekološka poljoprivreda zabranjuje ili strogo ograničava upotrebu sintetičkih pesticida, herbicida i umjetnih gnojiva. To znači da se štetočine i korov moraju suzbijati alternativnim metodama, na primjer mehaničkim plijevljenjem, biološkim sredstvima ili organskim preparatima. Ovo zahtijeva više ručnog rada i često skuplje prirodne materijale. Nasuprot tome, konvencionalni uzgajivači mogu koristiti jeftine hemijske pesticide i gnojiva kako bi maksimizirali prinose uz manje rada. Zbog većeg udjela ručnog rada i prirodnih inputa, trošak proizvodnje po jedinici proizvoda kod eko uzgoja raste.
Ekološki proizvođači često ostvaruju manje prinose od konvencionalnih farmi. Izostanak intenzivnih hemijskih stimulansa rasta i pesticida može rezultirati manjom produktivnošću usjeva. Procjene iz naučnih meta-analiza pokazuju da su prinosi u organskim sistemima u prosjeku 20–30% niži nego u konvencionalnoj poljoprivredi, zavisno od vrste kulture i uslova. Drugim riječima, za istu količinu proizvoda ekofarme trebaju obraditi više zemlje ili uložiti više rada. Manji obim uroda po hektaru povećava cijenu svake jedinice proizvoda, jer se fiksni troškovi proizvodnje (rad, gorivo, održavanje opreme) raspoređuju na manji broj jedinica. Također, tokom prelaska sa konvencionalnog na ekološki uzgoj, prinos može privremeno dodatno opasti dok se zemljište ne prilagodi novom režimu bez hemikalija.
Certifikacijski procesi i troškovi
Da bi se proizvod mogao legalno označiti kao “ekološki” ili “organic”, proizvođač mora proći kroz strogi certifikacijski proces. Postoje detaljna pravila (na primjer, EU regulativa za ekološku poljoprivredu) kojima se mora udovoljiti – od načina uzgoja i ishrane stoke do korištenih sredstava i sjemena. Prije dobijanja certifikata, farma mora proći tranzicijski period od 1 do 3 godine tokom kojeg se mora pridržavati ekoloških principa, ali nema pravo prodavati proizvod kao eko. Tokom tog perioda poljoprivrednik trpi troškove (i potencijalno niže prinose) što predstavlja finansijski teret.
Sam postupak certifikacije nosi direktne novčane troškove – plaćaju se naknade certifikacijskim agencijama za inspekcije i izdavanje certifikata, koji se obnavljaju godišnje. Ti troškovi nisu zanemarivi: u nekim slučajevima prva godina certifikacije može koštati više od 50% godišnjeg prihoda jedne manje farme, pogotovo u zemljama s nižim prihodima. Pored toga, proizvođači često moraju ulagati u dodatnu opremu i infrastrukturu (na primjer, skladišta odvojena za ekoproizvode, nabavka organskog sjemena ili stočne hrane) kako bi zadovoljili standarde certifikacije. Svi ovi certifikacijski troškovi na kraju se uračunavaju u cijenu proizvoda. Za razliku od ekoloških, konvencionalni proizvođači nemaju te dodatne troškove certifikacije i vezanih inspekcija, što im omogućava da proizvode plasiraju bez dodatnih opterećenja na cijenu.
Logistika, distribucija i obrada nakon berbe
Nakon žetve ili berbe, ekološki proizvodi zahtijevaju odvojeno rukovanje prilikom skladištenja, pakovanja i transporta. Potrebno ih je držati odvojenima od konvencionalnih proizvoda kako ne bi došlo do kontaminacije zabranjenim supstancama ili GMO materijalom. Organizaciju za hranu i poljoprivredu UN-a navode da posebna obrada nakon žetve relativno malih količina ekoloških proizvoda rezultira višim troškovima, jer se ekološka roba mora skladištiti i prerađivati odvojeno od konvencionalne.
Slična situacija je i u distribuciji i maloprodaji. Marketing i lanac opskrbe za eko proizvode manje su efikasni i često skuplji, budući da se radi o relativno malim volumenima u poređenju s masovnim konvencionalnim tržištem. Konvencionalni proizvodi se transportuju u velikim pakovanjima i koriste uhodane distributivne kanale, što snižava cijenu transporta i logistike po jedinici proizvoda. Nasuprot tome, eko proizvođači su često manji i geografski raspršeni, pa je organizacija prikupljanja i distribucije njihove robe logistički zahtjevnija i skuplja po proizvodu. Također, neki ekološki proizvodi putuju kraće (preferira se lokalna prodaja zbog svježine i manjeg ekološkog otiska), ali to znači da ne postižu ekonomiju obima u distribuciji kao što to rade globalni lanci snabdijevanja konvencionalnom hranom.
Ekonomija obima i obim proizvodnje
Konvencionalna poljoprivreda često se oslanja na velike monokulture i industrijski obim proizvodnje. Ogromne farme specijalizirane za jednu kulturu ili proizvod mogu proizvesti velike količine istog proizvoda, čime ostvaruju ekonomiju obima – fiksni troškovi se raspodjeljuju na veći broj proizvoda, a nabavka sirovina na veliko snižava cijenu po jedinici. S druge strane, ekološka proizvodnja obično se odvija na manjim farmama i često je raznovrsnija (višekulturna). Prosječna ekofarma ne proizvodi dovoljne količine jedne vrste proizvoda da bi snizila jedinične troškove masovnom proizvodnjom. Kako ističu stručnjaci, ekonomije obima se teže postižu u organskoj proizvodnji: više rada po jedinici i širi raspon različitih kultura na farmi znače da troškovi ostaju viši po proizvodu nego na visoko specijaliziranim velikim farmama. Također, ne dobivaju svi poljoprivredni proizvođači organske hrane poticaje koje dobivaju konvencionalni (ovisno o zemlji, često su subvencije usmjerene na velike konvencionalne kulture), pa eko proizvođači nemaju tu finansijsku olakšicu. Kombinacija manjeg opsega proizvodnje, izostanka masovnih subvencija i većeg udjela ručnog rada rezultira višom krajnjom cijenom ekoproizvoda.
U sljedećoj tabeli je dat prikaz glavnih razlika u troškovima između ekoloških i konvencionalnih proizvoda:
| Vrsta troška | Eko proizvodi (organski) | Konvencionalni proizvodi |
|---|---|---|
| Poljoprivredni inputi (gnojiva, pesticidi) | Prirodni i skuplji inputi; zabranjeni sintetički pesticidi i umjetna gnojiva. Koriste se organska gnojiva, biopesticidi ili mehaničko suzbijanje korova, što povećava troškove. | Jeftiniji hemijski inputi; dozvoljena upotreba sintetičkih gnojiva i pesticida za maksimalne prinose. Niži trošak hemikalija po jedinici proizvoda. |
| Radna snaga | Veća potreba za radom zbog ručnog plijevljenja, berbe i nadzora (manje automatizacije i hemije). Trošak rada po kg proizvoda viši. | Manja potreba za radom – mehanizacija i kemikalije obavljaju mnoge zadatke (npr. pesticidi smanjuju potrebu za ručnim plijevljenjem), pa je trošak rada niži. |
| Prinos po hektaru | Niži prinosi (često 20–30% manji nego kod konvencionalnih). Manje proizvodnje znači višu cijenu da bi se pokrili troškovi po hektaru. | Visoki prinosi zahvaljujući intenzivnim metodama uzgoja (monokulture, umjetna gnojiva, GMO itd.). Veća količina proizvoda po hektaru snižava jedinični trošak. |
| Certifikacija i nadzor | Potrebno je proći certifikaciju (plaćanje certifikata, inspekcija, vođenje evidencija). Postoje troškovi tranzicije i godišnjih kontrola koji se uračunavaju u cijenu proizvoda. | Bez dodatnih troškova certifikacije specifičnih za standardnu proizvodnju. Nema posebnih inspekcija niti naknada osim uobičajenih regulatornih zahtjeva. |
| Obim proizvodnje | Obično manji obim proizvodnje i raznovrsnija ponuda. Nema efekta ekonomije obima – troškovi se ne mogu podijeliti na veliki broj proizvoda. | Veliki obim (masovna proizvodnja). Specijalizacija na monokulture omogućuje ekonomiju obima – masovna kupovina inputa i efikasnija proizvodnja snižavaju cijenu po jedinici. |
| Distribucija i logistika | Manje, odvojene serije – zahtijeva odvojeno skladištenje i transport organskih proizvoda. Manji volumen => viši trošak prevoza i distribucije po proizvodu. | Efikasan lanac opskrbe – veliki volumeni robe idu istim kanalom do trgovina. Troškovi logistike se rasporede na veće količine, pa su i niži po jedinici proizvoda. |
