Kako se klimatski rizici sve više integrišu u poslovne strategije i regulative postaju strožije, uloga članova uprava za finansije (CFO) u upravljanju ugljičnim emisijama postaje sve važnija. Tradicionalno, odgovornost za održivost i emisije ugljika ležala je unutar operativnih ili ekoloških timova, no promjene u zakonodavstvu, očekivanja investitora i reputacijski rizici sve više uvlače CFO-ove u ove procese.
Jedan od ključnih izazova s kojima se suočavaju CFO-ovi je kvantificiranje emisija ugljika. Emisije se kategoriziraju u tri područja: Scope 1 (direktne emisije iz kontrolisanih izvora), Scope 2 (emisije iz potrošnje energije) i Scope 3 (emisije izvan direktnog upravljanja kompanije, kao što su one iz lanca vrijednosti). Scope 3 emisije predstavljaju najveći izazov, jer ih je teško precizno mjeriti i kontrolisati. CFO-ovi, koji su odgovorni za finansijsku održivost kompanije, sada moraju uključiti emisije i klimatske rizike u svoje procese donošenja odluka i finansijskog planiranja.
Pristup tržištu ugljika također postaje bitan aspekt. Tržište ugljika (karbon kredita) omogućava kompanijama da upravljaju svojim emisijama ugljika putem kupovine i prodaje dozvola za emisije. Te dozvole su zapravo prava na emitovanje određene količine stakleničkih gasova, najčešće ugljičnog dioksida (CO2). Svaka kompanija dobija određeni broj dozvola prema regulativama ili standardima, a ako premaši dozvoljeni limit, mora kupiti dodatne dozvole na tržištu. S druge strane, ako emisije ostanu ispod dozvoljenog limita, kompanija može prodati svoje viškove dozvola drugim kompanijama.
CFO-ovi moraju razumjeti funkcionisanje ovih tržišta i pažljivo ih analizirati kako bi donijeli ispravne odluke o tome da li je u interesu kompanije da kupuje dodatne dozvole ili da prodaje višak, s ciljem minimiziranja troškova povezanih sa emisijama. Ove odluke imaju direktan uticaj na troškove poslovanja i ukupnu ESG strategiju kompanije. Na taj način kompanije upravljaju svojim ugljičnim otiskom, balansirajući između troškova emisija i prilika za profit kroz trgovinu dozvolama.
Uz to, investitori sve više gledaju na ESG faktore (ekološke, socijalne i upravljačke) prilikom donošenja investicionih odluka. Kompanije koje se ne prilagode tim očekivanjima rizikuju gubitak investicijskog kapitala. CFO-ovi moraju izbalansirati zahtjeve investitora za održivost s potrebom za profitabilnošću i rastom, što postaje složen zadatak u kontekstu dekarbonizacije.
Poseban naglasak se stavlja na transparentno izvještavanje o ugljičnim emisijama i postavljanje jasnih ciljeva za njihovo smanjenje. Takvo izvještavanje postaje ključno za jačanje povjerenja investitora, dioničara i drugih interesnih grupa. CFO-ovi su u poziciji da preuzmu vodeću ulogu u razvoju strategija za smanjenje emisija i implementaciji procesa koji prate emisijske podatke kroz cijelu kompaniju. Digitalna transformacija i tehnologije poput umjetne inteligencije mogu pomoći u prikupljanju i analizi podataka o emisijama, što je ključno za precizno planiranje i prilagođavanje klimatskim izazovima.
U svjetlu prethodno navedenog, CFO-ovi ne treba da gledaju na klimatske inicijative kao na trošak, već kao na priliku za stvaranje vrijednosti. Dekarbonizacija može voditi do smanjenja operativnih troškova, poboljšanja efikasnosti i otvaranja novih tržišta. U konačnici, uspješno upravljanje ugljikom postaje konkurentska prednost, a CFO-ovi su ključni u tome da kompanije prepoznaju i iskoriste tu priliku. CFO-ovi se sada moraju baviti klimatskim promjenama ne samo iz regulatornih razloga, već i kao dio strategije stvaranja dugoročne održive vrijednosti za kompanije i njihove dioničare.