Do bacanja hrane dolazi zbog prekomjerne proizvodnje koja nastaje kada restorani i trgovine naručuju više hrane nego što im je potrebno. Prekomjerna proizvodnja znači i korištenje resursa poput struje, goriva i vode, te ujedno povećavanje emisije stakleničkih plinova u tom procesu. Što se kasnije hrana rasipa duž lanca, to je veći njen negativan uticaj na životnu sredinu. Na primjer, istraživanja pokazuju da oko 600 litara vode koja je korištena u procesu proizvodnje mlijeka se gubi kada se baci jedan litar mlijeka.
Prema Izvještaju o indeksu otpada od hrane Programa UN-a za okoliš (UNEP) za 2024., od 1,05 milijardi tona bačene hrane u 2022.:
- 19% je hrana iz maloprodaje i domaćinstava,
- 13% hrane je izgubljeno u lancu snabdijevanja,
- ⅓ sve hrane koju proizvodimo ode u otpad dok 870 miliona ljudi gladuje svaki dan.
Otpad od hrane koji završi na deponijama proizvodi veliku količinu metana – snažnijeg stakleničkog plina od CO2. Prevelike količine stakleničkih plinova poput metana, CO2 i hlorofluorougljika apsorbiraju infracrveno zračenje i zagrijavaju Zemljinu atmosferu uzrokujući klimatske promjene. Otpad od hrane stvara do 10% globalnih emisija stakleničkih plinova.
Šta uraditi?
Da bi se zaustavilo rasipanje hrane, promjene se moraju unijeti u svim fazama procesa – od poljoprivrednika i prerađivača hrane do supermarketa i pojedinačnih kupaca. Kao prvi korak, prioritet treba dati balansiranju proizvodnje i potražnje.
Potrebno je uložiti više truda u razvoj boljeg procesa sakupljanja, skladištenja, obrade i distribucije hrane. Ako dođe do prevelike ponude, hrana se može preraspodijeliti i preusmjeriti ljudima kojima je potrebna. Iako UN predviđa da će se proizvodnja hrane morati povećati za više od polovine kako bi se zadovoljile potrebe rastuće populacije do 2050. godine, stvarni porast bi bio mnogo manji ako bi se smanjilo bacanje hrane.
Veliki restorani, maloprodajni lanci i individualni potrošači također mogu smanjiti svoj „otisak u hrani“ tako što identifikuju gdje se pojavljuje otpad i poduzmu korake za njegovo rješavanje. Kupovanje hrane u skladu sa brojem obroka u domaćinstvu može biti jedan način smanjenja rasipanja hrane. Hrana može biti jeftinija kada se kupuje na veliko, ali u stvarnosti se ne štedi novac ako se zbog količine pakovanja ne pojede hrana te se baci.
Kada hrana postane neprikladna za ljudsku ishranu, može se koristiti za ishranu stoke čime se također štede dragocjeni resursi koji bi se inače koristili za proizvodnju komercijalne hrane za životinje. Ako se hrana uopće ne može ponovno koristiti, onda je treba koristiti u kompostu.
